Vi ste ovdje: Održivi razvitak > Ruralni razvitak > Hrvatsko narodno graditeljstvo

Hrvatsko narodno graditeljstvo

Socioekonomske i demografske promjene u hrvatskom selu posljednjih desetljeća razlog su ozbiljnog promišljanja o budućnosti i opstanku sela. Na ruralni prostor otpada gotovo 93% ukupnog kopnenog teritorija Hrvatske, a krajem 20. stoljeća on je bio toliko eksploatiran urbanizacijom, da su sela, krajolici i njihovi stanovnici izgubili svoj autentični izgled i kvalitetu. Ovaj problem deruralizacije nije zahvatio samo našu zemlju, već mnogo snažnije i čitavu Europu. Pokrenute su razne kampanje koje se svojim programima zalažu za očuvanje ljudi i kulture u selima. U traženju odgovora na temeljno pitanje: "Kako treba izgledati seoski prostor u Europi 2000. godine?" Vijeće Europe je međunarodnom kampanjom željelo postići da se seoski prostor "kroz razvoj sačuva i kroz očuvanje razvija."

Glavni ciljevi kampanje su:

• izložiti specifične vrijednosti seoskog prostora: egzistencijalne temelje, prirodnu i kulturnu baštinu, ali i ljudsku dimenziju uvjeta života i rada;
• osvijestiti te vrijednosti unutar seoskih zajednica, u školama, kod politički odgovornih osoba i cjelokupne javnosti;
• poticati dobro usklađen gospodarski razvoj sela povećanjem gospodarske aktivnosti, stvaranjem radnih mjesta u poljoprivredi, poboljšanjem socijalnih uvjeta;
• podržati očuvanje okoliša kao i zaštitu prirodnih resursa i poštivanje kulturne baštine kod svih razvojnih projekata seoskih regija, bez obzira da li se radi o poljoprivredi, industriji ili turizmu;

Još prije možda 20-ak godina Hrvatska je bila u mnogo povoljnijem položaju od ostalih europskih zemalja što se tiče očuvanja sela i seoske baštine, ali danas je situacija gotovo identična i moramo im se pridružiti u rješavanju istih problema. Tradicijske vrijednosti materijalne i duhovne kulture naših sela su neizrecive, a mogućnosti zaštite su svakim danom sve manje. Najviše je na udaru naša bogata i po tipu raznovrsna tradicijska graditeljska baština.
Opća briga za spašavanje spomenika naše kulturne prošlosti oslanja se na službu zaštite, na konzervatore, što nije dovoljno. Područje tradicijske kulturne baštine dio je sveukupne kulturne politike Hrvatske, a očuvanje narodnog graditeljstva moguće je samo podršku stanovnika sela. Iz tog razloga zakonodavstvo mora biti popraćeno poticanjem javnih interesa te svijesti o važnosti objekata narodnog graditeljstva. Svijest o vrijednostima tradicijskog graditeljstva,zajedno s predmetima u kojima se očituje pučko umijeće, osigurava potpora za europsku kulturu. Tu svijest mora imati svaki pojedinac, jer baštinu nisu baštinili samo konzervatori, već svi mi zajedno.

Raznolikost hrvatskog narodnog graditeljstva ispoljava se, ne samo u mnoštvu građevnih oblika, nego i u načinu primjene građe i funkcionalnim rješenjima. Bogatstvo oblika potječe iz određenih prirodnih okolnosti podneblja u kojima su nastajali. Takve raznolike prirodne osobitosti uvjetovale su stanovite značajke u narodnom graditeljstvu. U području krasa gradilo se kamenom, u šumovitim predjelima drvetom, a u plodnim ravnicama mješovitom građom od drveta, pletera i opeke.

crtež

Na narodno graditeljstvo utjecali su i mnogo složeniji, a manje uočljivi razlozi koji proizlaze iz promjenjivih okolnosti, kao što su povijesni događaji, kulturno-povijesni utjecaji drugih naroda i kultura, te etničke osobine i društvene okolnosti koje su jedan od najutjecajnijih faktora, jer određuju ekonomsku podlogu, stupanj i vrstu blagostanja koji su izvor razvitka kuće i sela.

Jugozapadni dio Hrvatske pripada mediteranskom zemljopisnom području koje se pruža uzduž istočne obale Jadrana te obuhvaća Istru, Hrvatsko Primorje i Dalmaciju s otocima. Kamenito tlo sivog krškog vapnenca daje novu karakteristiku krasa s nepreglednim područjima kamena i malih polja. To je područje suhozida, terasastih vinograda, poljskih kućica građenih u suhozidu. Ovi elementi kao da su izrasli iz kamene podloge, "žive", sa svojim selima, težacima i pastirima. Uz obale su, pak, naselja ribara. Kamen je osnovni građevni materijal ovog podneblja koji je težak, pastir i ribar mnogostruko iskorištavao. Gradeći u početku jednostavne stambene zgrade u rastepenim naseljima na rubovima kraškh polja ili u naseljima zbijenim uz morsku obalu, znalački je i prema potrebi dograđivao stambene i gospodarske prostore.

Na sjeveroistoku tog područja uzdižu se visoki predjeli Like i Gorskog Kotara, šume bjelogorice i crnogorice. To je područje dinarske kulturne zone s tradicijom građenja od kamena i drva. U rastepenim naseljima brdovitih predjela ili naseljima u nizu uz goranske ceste Karoline i Lujizijane, nastajale su stambene i gospodarske zgrade od drveta na kamenim temeljima. Drvo prati goranskogstanovnika u svim sadržajima njegova života.

Središnja i Istočna Hrvatska je područje panonske kulturne zone s tradicijom građenje opekom, drvetom i kamenom. Karakteriziraju ga nizna naselja u kojima su kuće građene s obje strane ceste, a zabatima su orjentirane na ulicu.

U niznim naseljima Slavonije i Baranje prevladava gradnja od opeke, naboja i pletera. To nizinsko područje priroda je obdarila plodnim ravnicama, šumama i vodama. Upravo je ovdje od cjelokupnog teritorija Hrvatske sačuvano najviše tradicijskih oblika naselja, kao i okućnica sa stambenim i gospodarskim objektima.

Područje Pokuplja, Turopolja i Posavine odlikuje se tradicijom građenja u drvu. Taj nizinski kraj pokrivale su nekada šume hrasta lužnjaka, a vješti ga je narodni graditelj koristio za izgradnju svoga doma.

Današnja slika ovih područja znatno je drugačija. Depopulacija mnogih naših ruralnih područja je najčešći uzrok lošega stanja graditeljske baštine danas. Osim toga, suvremeni način obrade zemlje uništio je mnoge krajolike i nametnuo novu izgradnju. "modni trendovi" u planiranju i arhitekturi doveli su do razaranja preostalih kulturnih vrijednosti, ne uvažavajući graditeljsko-tradicionalne vrijednosti nekog područja. Mnogi stanovnici sela rade i u gradu i obrađuju zemlju, a to im "kvari" izgled današnjeg vlastitog života i stanovanja. Stare kuće od kamena, drveta i opeke zamijenjene su novoizgrađenima od betona i drugih novih materijala jer kuća oca i djeda nije po mjeri mlađih generacija. Njihova samosvijest očituje se u težnji da budu drugačiji pa makar se odrekli vlastite tradicije i identiteta. Stihijska izgradnja nastala bez pridržavanja smjernica stručnjaka-konzervatora i prostornih planere uvelike je pridonijela gubitku prostorno-tradicijskog identiteta: kulturno-povijesnih, etnografskih i estetskih vrijednosti naših regija.